Teatar društvene povodljivosti

Strateški uigrana predstava političke skučenosti

25.10.2011.

"Memory believes before knowing remembers. Believes longer than recollects, longer than knowing even wonders." William Faulkner

Ja sam neko ko ne pripada ni “nama” ni “njima”, a ni “onima”. Ne pripadam ni “ovdje”, a ni “tamo”. Ne pripadam ni “sada”, ni “nekada”. Jedna sam od onih rođenih (ne tako davne) 89-e u državi koja više ne postoji. Odrastala sam u vremenu u kome je rat ubičajena tema, glad nikome strana, suze i kuknjava zamjenjuju muziku, vazduh mirise na paljevinu, kuće nemaju prozore, na česmama ne teče voda, u napuštenim kućama se igraju neki novi klinci. Bila sam jedna od onih koja bi stajala pokraj puta i mahala SFOR-ovcima da stanu i daju nam onaj odvratni čokoladni puding koji je tada bio najljepša poslastica.

Prvi dan škole ošišali su me “nakratko” da mogu lakše da se bore sa vaškama. Nismo imali grijanje u školi i zimi bi sjedili skupljeni oko peći, trljali dlanove da nam bude toplije i slušali učitelja kako nam čita iz knjiga koje mi nismo imali. Nisam imala pravo da se žalim, jer sam “imala mnogo više negó druga djeca”. Vjerovatno i jesam. Radovala sam se vrećama iz crvenog krsta sa “novim” igračkama i odjećom. Imala sam mnogobrojno društvo i najviše vremena sam provodila vani. Bili smo radoznala družina i vidjela sam mnogo stvari koje nisam trebala da vidim. “Rat” i “Jebiga!” i “Šta ćeš, mora se dalje”, čula sam često, ali na to se obično nadovezivalo i:”Ajde sine, idi vani igraj se da mi popijemo kafu.” Znali smo mi svi šta se priča iza zatvorenih vrata i koje se teme provlače kroz dim cigareta. Sve sam znala, iako nisam mnogo pitala.

Bilo je to prje 15-ak godina. Sad imam dovoljno godina da znam da su one uspomene iz djetinjstva što mi dodju u snove zapravo najgore noćne more. Dok sam ja bila vani sakupljajući sve te ružne slike, neki ljudi su potpisivali papire i papiriće u dalekom Dejtonu. Ti papiri i papirići postaše sistem koji mi uredi budućnost. Niti sam je htjela takvu niti sam je napravila takvom. Kad sam postala dovoljno odrasla da shvatim da to nije život koji sam ja htjela, rekoše mi da ne pričam previše gluposti da me ne bi izbacili iz škole. Nisu me izbacili, sama sam se ispisala. Završila gimnaziju negdje drugo i otrčala u zagrljaj nekoj “vedrijoj budućnosti” u “nekoj vedrijoj zemlji”. Daleko od očiju, nije daleko od srca. Viza za budućnost i karta u jednom smijeru nisu otjerale noćne more. Sadašnjost je ono što je proizvela naša prošlost i ono što će proizvesti našu budućnost. Prošlost moje zemlje, posta i moja prošlost. Gdje god sam otišla, našao bi se neko da pokaže prstom u mene i pita: “Tučete li se vi dole još?”

Postoje slike za koje nemam priče. Fotografije duboko urezane u sjećanju koje nigdje ne pripadaju. Nečije druge priče postadoše i moje uspomene. To su valjda iste one uspomene što vrte na dnevnicima na svim kanalima i u političkim govorima. Iste one uspomene što stalno prevrću po našim glavama pred izbore obećavajući da će jednom biti bolje. Te uspomene i politika memorije koja manipuliše moja, tvoja i naša sjećanja je ono čime će se ovaj blog baviti.

 

Teatar društvene povodljivosti
<< 10/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

Zato što ne valjam. Zato što sam zgrabila prvu priliku i otišla studirati "vani". Zato što je trebalo da odem, da bih mogla da znam, vidim, razumijem, kažem, napišem i možda se vratim.
MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
815

Powered by Blogger.ba